O proročkome duhu Željka Mardešića

Ivan Supičić - Izvorni znanstveni članak

On the prophetic spirit of Željko Mardešić

Sažetak
Djelo Željka Mardešića snažno je obilježeno ujedno znanstvenošću i duhovnošću. Ali ono ima i nesumnjiv proročki karakter. Ne tek u smislu "predviđanja" budućih događaja nego i u tome što njegovi uvidi sežu u dubine nekih realnosti koje drugi autori u Hrvatskoj nisu uočili niti ih ikako iskazali. Otuda i važnost tog proročkog obilježja. A ti uvidi se tiču ne samo nekih užih aspekata nego i daleko širih realnosti u koje je uronjen napose današnji čovjek, ali i čovjek svih vremena. Suvremeni je čovjek osobito izložen samozavaravanju, rascjepima u sebi, prividnostima i opsjenama. On često laže sebi i drugima, prikazuje se autentičnim, a zapravo je otuđen, želi samo izgledati, a ne doista biti. Mardešićeve se proročke projekcije nadovezuju na njegove znanstvene konstatacije i cjelokupan duh njegova djela, pa tako napose i na one o budućnosti Crkve i kršćanstva. Otuda i njegovo isticanje prijeke potrebe da Crkva, kako ne bi izdala svoj izvorni smisao, bude Crkvom siromaha i zapostavljenih, Crkvom dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkvom nade i radosti, Crkvom mirotvorstva, pomirenja i praštanja te Crkvom iskrena dijaloga sa suvremenim svijetom. Otuda također Mardešićevo zauzimanje za posve personalističko kršćanstvo, izvan kolektivističkih i ideologijskih vizija, zauzetost za prestanak povezivanja kršćanstva s politikom, koje je dovelo u prošlosti do poraznih deformacija, te nastojanje na povjerenju u slobodu i slobodnog čovjeka. Svijet se može nastojati promijeniti samo ako se najprije pokuša promijeniti samoga sebe, zaključuje Mardešić. Kršćanstvo budućnosti mora ponovno pronaći svoje iskonsko "ljudsko lice", koje nije drugo doli samo božansko-ljudsko lice Isusa Krista.

Abstract
The work of Željko Mardešić is strongly marked by scientificity and spirituality. But it also has an undeniable prophetic character. And this not only in a sense of a possible "predictions" of future events, but in the most part also in deeper foresights of reality which are not discovered and expressed by others. Mardešić reaches the essential problems of the contemporary world in its spiritual state of mind. Today’s man is exposed in it to numerous splits, self-deceptions, illusions and false appearances; he is able to lie to himself and to others, to be true or alienated, just to appear or to really be. This can grow even to collective dimensions. Some Mardešić’s projections about Church and Christianism witness of interconnection of their spiritual and scientific aspects. According to Mardešić, the Church should be a Church of poor and neglected, of deep humanness, of hope and joy, of reconciliation and forgiving and of sincere dialogue with the contemporary world. Mardešić is also deeply committed to an entirely personalistic Christianism, outside of any collectivistic and ideological visions, to cessation of its linking with politics, which led in the past to worst deformations, and to trust in freedom and in free man. The world can change only if we change ourselves first. The Christianism of future must find again its original "human face", which is nothing else than the divine-humain face of Jesus Christ.