The Rise of Loneliness Among Young People: Exploring the Impact of Digital Media

Roman Globokar - Izvorni znanstveni članak
David Kraner
Marko Weilguny

Porast usamljenosti među mladima: Istraživanje utjecaja digitalnih medija

Abstract
The article explores the increasing prevalence of loneliness among young people, focusing on digital media’s role in shaping their social experiences. Drawing from historical, psychological, and sociological perspectives, the authors argue that loneliness is not merely physical isolation, but a deeply subjective feeling tied to perceived disconnection from meaningful relationships. Two key hypotheses frame the analysis: the displacement hypothesis (digital media replaces face-to-face interaction and increases loneliness) and the stimulation hypothesis (digital media enhances existing relationships and reduces loneliness). The impact of digital media depends largely on its usage—active versus passive engagement—and the user’s underlying social needs. The article presents findings from a 2022 survey of 654 Slovenian secondary school students. A quarter of respondents reported frequent or constant feelings of loneliness. Students who reported greater loneliness also had more difficulty socializing and were less willing to give up social media use, suggesting a possible dependence on digital interaction as a substitute for real-life connection. The authors emphasize the importance of subjective perceptions of loneliness, arguing that standardized scales often fail to capture this. They advocate for more attention in educational settings to support students experiencing deep loneliness – especially those who may not reach out or appear isolated.

Sažetak
U članku autori istražuju rast učestalosti usamljenosti među mladima, usredotočujući se na ulogu digitalnih medija u oblikovanju društvenih iskustava mladih. Polazeći od povijesne, psihološke i sociološke perspektive, autori tvrde da usamljenost nije samo prostorna odvojenost (fizička izoliranost), već dubok subjektivan osjećaj nedostatka smislene povezanosti (odnosa) s drugima. Dvije ključne hipoteze uokviruju analizu: hipoteza o istiskivanju (digitalni mediji zamjenjuju interakciju licem u lice i povećavaju usamljenost) i hipoteza o stimulaciji (digitalni mediji nadograđuju postojeće odnose i smanjuju usamljenost). Utjecaj digitalnih medija uvelike ovisi o njihovoj upotrebi – aktivnom naspram pasivnom angažmanu – i temeljnim društvenim potrebama korisnika. U članku autori iznose nalaze istraživanja provedenog 2022. godine na 654 slovenska srednjoškolca. Četvrtina ispitanika navela je da ima česte ili stalne osjećaje usamljenosti. Učenici koji su naveli da imaju osjećaj veće usamljenosti također su imali više poteškoća sa socijalizacijom i bili su manje spremni odustati od uporabe društvenih medija, što ukazuje na moguću ovisnost o digitalnoj interakciji kao zamjeni za povezanost u stvarnom životu. Autori naglašavaju važnost subjektivne percepcije usamljenosti, tvrdeći da je standardizirane skale često ne uspijevaju uhvatiti. Zalažu se za više pozornosti u obrazovnim okruženjima da bi se podržalo one učenike koji doživljavaju duboku usamljenost – posebno one koji se ne obraćaju drugima ili se čine odvojenima (izoliranima).