Neki naglasci odnosa između Crkve i politike u svjetlu koncilske i postkoncilske teološke misli kao kritika i korektiv

Ivan Karlić - Izvorni znanstveni članak
Tomislav Smiljanić

Some highlights of relationship between Church and politics in the light of conciliar and post-conciliar theological thought as criticism and corrective

Sažetak
Politiku u suvremenoj kulturi i pluralističkom društvu uzdrmala je duboka kriza, i to u njezinim temeljima. Riječ je, naime, o moralno-etičkoj krizi, a kao posljedici toga i o krizi istine i dobra. Politika se više ne nalazi niti poima u kategorijama istine i dobra u sebi, nego u kategorijama prihvatljivosti ili neprihvatljivosti, poželjnosti ili nepoželjnosti, i to pod plaštem demokracije i njezinih osnovnih načela. Sasvim je razvidno da ovakav oblik političke svijesti i mentaliteta vodi u etički relativizam i moralni skepticizam u kojima dolazi do prevrednovanja aksiološke ljestvice vrednota i samim time dolazi do nepoštivanja čovjeka i njegovih temeljnih ljudskih prava i dostojanstva. U ime demokracije, ona se ne provodi, u ime slobode, ona se oduzima, u ime ljudskih prava, ona se ne poštuju. Crkva je na Drugom vatikanskom koncilu progovorila o autonomiji zemaljskih vrijednosti, pa tako i politike. Postala je svjesnija koliko je politika u službi općega dobra i kolika je njezina uloga u omogućavanju prava na slobodu, posebno prava na slobodu vjere. No, politika koja se ne vodi moralno-etičkim principima, ne samo da ne može biti u službi općega dobra, nego djeluje razorno i pogubno na društvo i čovjeka pojedinca i olako se pretvara u oblik totalitarizma. Kršćani koji žive i djeluju u svijetu pozvani su oplemeniti suvremenu politiku i svjedočanstvom svoje vjere unositi u nju i po njoj u svijet moralno-etičke vrijednosti u svjetlu Evanđelja. Za političku odgovornost i plodonosno svjedočenje kršćanske vjere na svim društvenim područjima, od kojih je najodgovornije ipak ono političko, zalaže se i suvremena pokoncilska teologija.

Abstract
Politics in modern culture and plural society is struck by deep crisis, especially her roots. These are moral and ethical crisis, consequently crisis of truth and good. Politics is no longer found nor is it perceived in categories of truth and good in itself, but in categories of acceptability or unacceptability, desirability or undesirability and all that under the cloak of democracy and its fundamental principles. It is completely clear that this kind of political awareness and mentality leads to ethical relativism and moral scepticism in which comes to re-evaluation of axiological scale of values and this leads to disrespect of man and its principal human rights and dignities. In the name of democracy, it is not conducted, in the name of freedom, it is taken, in the name of human rights, it is not respected. The Church on The Second Vatican Council has spoken about autonomy of terrestrial values, and also about politics. It has become more aware of how much politics is in the service of the common good and how significant is her role in potentiating the right to freedom, especially the right to freedom of religion. But politics that is not conducted by moralethical principles, not only that it is not in the service of common good, but acts devastating and disastrous on society and human individual and so easily is transferred in a form of totalitarianism. Christians who live and act in the world are invited to ennoble modern politics and by testimony of faith to carry into her and by her, in which the most responsible are after all that political, pleads even the modern post-conciliar theology.