Neizbježnost aporije u pokušaju definiranja znanja u Platonovim dijalozima Teetet i Fedon, te o logosu i o znanstvenosti teologije

Josip Balabanić - Izvorni znanstveni članak

Inevitability of Aporia in the Attempts to Define Knowledge in the Plato’s Dialogues Theaetetus and Phaido, on the logos, and on the Scientificity of Theology

Sažetak
Ovaj članak želi pokazati kako su se sudionici u dijalogu Teetet složili da je znanje (ἐπιστήμη) ‘istinito mišljenje (sgr. δόξα) spojeno s objašnjenjem’ (λόγος) (201d), ali da nisu uspjeli protumačiti što je logos te da je taj pokušaj definiranja znanja završio nedorečeno, u aporiji. Pozivom na objašnjenje logosa u dijalogu Sofist (259e5) nalazi se razlog tog neuspjeha. Tu se kaže da logos, u mišljenju (διάνοια) o stvarima, »nastaje kroz međusobno prepletanje ideja« (συμπλοκὴ tῶn eἰdῶν). Zaključuje se da je i u stvarima takvo prepletanje mnoštva ideja i da se to prepletanje ili logos (um, duša u njima) ne može dokraja protumačiti. Zaključak je da se mišljenjem na temelju podataka sjetilnog iskustva ne dolazi do pravog znanja, koje čini spoznaja bivstva stvari. Pokazuje se da je jednako nedorečen ili aporičan ishod potrage za znanjem o čovjekovu životu i umiranju, o besmrtnoj duši, u dijalogu Fedon (usp. Fedon 107b). U članku se nadalje kaže da su za neku monoteističku teologiju Sokrat/Platonove ideje (εἴδη) Božje misli o stvarima. Povlači se usporedba s mislima (logosom) utkanim u proizvode namjernog ljudskog djelovanja, ali i s informacijama u genetičkim programima, u živoj prirodi, te sa strukturnim ‘suviškom’ nastalim u evoluciji ljudskog mozga, konkretno za sposobnosti religioznog iskustva. Zaključak je da sve znanosti dolaze samo do nekog znanja, ne i do pravog znanja, tj. do shvaćanja bivstva. Kršćanska teologija kao humanistička znanost u tome je u nekoj prednosti pred drugim znanostima samo time što ima Riječ objave, božanski Logos, Krista, pa može govoriti i o smislu stvari i čovjeka. Zato je tu i poseban osvrt na Simijinu primjedbu Sokratu (Fedon 85c-d) da bi se do pravog znanja možda lakše dolazilo uz pomoć ‘božanske riječi kakve’. A budući da teističkim evolucionistima u prihvaćanju Darwinove teorije, kad je riječ o postanku čovjeka, posebnu poteškoću čini antropološki supstancijski dualizam, za teologiju stvaranja predlaže se jedan oblik nereduktivnog fizikalizma.

Abstract
What this article is to show is how the participants in dialogue Theaetetus agreed that knowledge (ἐπιστήμη) is ‘true opinion (doxa) coupled with explanation’ (logos) (201 d), but that they failed to interpret what a logos is, and the dialogue ended in aporia. The present author by reference to the explanation of the logos in the Sophist dialogue (259e5) finds the reason for this failure. He said that in the reflection (diάnoia) logos »arises through the intertwining of ideas« (συμπλοκὴ tῶn eἰdῶν) and concludes that in things there is an intertwining of many ideas and that this intertwining or logos the mind (soul) cannot fully interpret. Therefore, on the basis of sensory experience, one does not come to true knowledge, to the knowledge of essence of thing. It turns out that the outcome of the search for knowledge about human life and dying, about the immortal soul, in the dialogue Phaedo, ended equally vaguely or in aporia (cf. 107b). The article goes on to say that for some monotheistic theology, Socrates /Plato’s eide are God’s thoughts. A parallel is drawn with thoughts woven into the products of intentional human action, but also with information in genetic programs in living nature. The conclusion is that all sciences come only to some knowledge, not to real knowledge, an understanding of the essence of them. Christian theology as a humanistic science is only in some advantage over other sciences by having the Word of Revelation, the divine Logos, Christ, so it can also speak of the meaning of things and man. Thus, there is a special review of Simia’s remark to Socrates (Faedo85c-d) to make true knowledge perhaps by means of a secure conveyance afforded by some divine doctrine (divine logos). Since for a theistic evolutionist anthropological substance dualism presents a special difficulty, in theology of creation a form of nonreductive physicalism is proposed.