Kristološki naglasci govora o Božjem milosrđu u promišljanjima izabranih crkvenih otaca

Andrea Filić - Izvorni znanstveni članak

The Christological Emphases in the Discourse on God´s Mercy in Reflections of Selected Church Fathers

Sažetak
Polazišno pitanje ovoga članka, nadahnuto tvrdnjama Waltera Kaspera, glasi: Ako milosrđe po definiciji u sebi nužno uključuje trpljenje može li se, dok držimo sigurnim da je netrpljivost jedna od bitnih vlastitosti božanske naravi, o njemu uopće govoriti, kako Kasper potiče, kao o temeljnom Božjem svojstvu i odrednici Božje biti? To se pitanje i odgovor na nj obrađuje pod kristološkim vidom i to na temelju promišljanja izabranih crkvenih otaca u čijim djelima pronalazimo govor o Božjem milosrđu u kontekstu specifično kristoloških izlaganja. U prvom se poglavlju ukratko prikazuje Božje milosrdno djelovanje u čitavoj povijesti spasenja i ukazuje na to da se na nj nadovezuje najveći čin i najdivniji iskaz Božjeg milosrđa – utjelovljenje, muka i smrt Isusa Krista. U drugom se poglavlju pokazuje kako je ocima riječ milosrđe, uporabljena za izricanje motiva i razloga utjelovljenja, muke i smrti Sina Božjega poslužila kao terminus techicus kojim su istodobno očuvali istinu o vječnom Logosu, u sebi netrpljivom, i činjenicu da je taj isti Logos u posljednja vremena postao trpljivim čovjekom te pretrpio muku i smrt na križu. U trećem se poglavlju ukazuje na otačke tekstove u kojima je milosrđe utjelovljenja, muke i smrti Sina Božjega prikazano kao najčudesnije djelo i najveće očitovanje moći Božjeg milosrđa, čime se odbacuju sumnje da bi Sin, koji se podložio trpljenju, zbog toga bio subordiniran Ocu. U posljednjem se, četvrtom poglavlju, naslovljenom "Milosrđe i hipostatsko sjedinjenje", usmjeruje na ona mjesta iz otačkih spisa u kojima se milosrđe spominje unutar kristoloških izlaganja koja su na liniji naglaska kalcedonske dogmatske definicije o jednom te istom Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji se spoznaje u dvjema naravima sjedinjenima u jednoj osobi ili hipostazi, a koje obje zadržavaju svoje vlastitosti. U zaključku se konstatira da se na početno pitanje može i pozitivno i negativno odgovoriti. Ako se osobu Sina Božjega promatra u njegovoj unutartrinitarnoj stvarnosti, onda se ne može reći da je milosrđe temeljno obilježje njegove biti, jer bi to implicitno uključivalo da je božanska narav trpljiva. Ako ga se pak promatra u kontekstu povijesti spasenja, čiji je vrhunac u njegovu postajanju trpljivim čovjekom i u njegovu trpljenju, te ako se tome doda teološka tvrdnja da se snagom hipostatskog sjedinjenja osobi vječne Očeve Riječi može i treba pripisivati vlastitosti ljudske naravi, onda odgovor mora biti pozitivan. Na koncu se, za izraz koji najbolje odgovara otajstvu milosrđa očitovana u događaju Isusa Krista, predlaže onaj o Isusu Kristu kao »milosrđu u osobi« ili "uosobljenom milosrđu".

Abstract
The initial question of this article, inspired by Walter Kasper´s statements, is: If mercy, by definition, necessarily includes suffering, can one even talk about it (as Kasper claims) as God´s fundamental characteristic and a determinant of God´s essence, given our belief that God cannot suffer? This issue is approached in the article in Christological fashion on the basis of reflections of selected Church Fathers in whose works God´s mercy is discussed in the context of specifically Christological reflections. The first chapter provides a short overview of God´s merciful activity in the whole history of salvation and it is pointed out that the grandest and most splendid act of God´s mercy – the incarnation, suffering, and death of Jesus Christ – is closely linked to it. The second chapter demonstrates that for Fathers the word mercy, used in the context of explaining motives and reasons for the incarnation, suffering, and death of the Son of God, was a terminus technicus. The point of using this terminus technicus was to preserve the tension between the truth about the eternal Logos, who cannot suffer, and the fact that this same Logos became, at the end of time, a human being and endured suffering and death on the cross. The third chapter addresses the patristic texts in which the mercy of incarnation, suffering, and death of the Son of God is presented as the most splendid act of God and the grandest manifestation of his mercy. This understanding also rejects any doubt that the Son who suffered might be subordinated to the Father. In the last, fourth chapter entitled "Mercy and Hypostatic Union", the attention is drawn to those places in patristic writings where mercy is being mentioned within the context of Christological reflections. These reflections follow closely the Chalcedonian dogmatic definitions on one and the same Jesus Christ, the Son of God who has two natures conjoined in one person or hypostasis in which both natures preserve their characteristics. The conclusion points out that the initial question can be answered both positively and negatively. If the person of the Son of God is viewed in his inner Trinitarian reality, then one cannot state that mercy is the fundamental characteristic of his being, because this would imply that the Divine nature can suffer. If, on the other hand, he is viewed within the context of the history of salvation, whose pinnacle has been reached through him becoming a human being and his suffering, and if one would add to this the theological claim that the hypostatic union implies the possibility (and necessity) of ascribing characteristics of human nature to the eternal person of the Father´s Word, then the answer has to be positive. At the end, the descriptions of Jesus Christ as "mercy in the person" or "personalised mercy" are suggested as the most appropriate for the mystery of mercy revealed in the event of Jesus Christ.