Novelistic characters as an analogy of projective life: a metaphysical foundation for María Zambrano’s ethics

Enrique Ferrari - Izvorni znanstveni članak

Novelistički likovi kao analogija projektivnog života: metafizički temelj etike Maríje Zambrano

Abstract
María Zambrano positions her poetic reasoning based on the coordinates of Ortega’s vital reasoning: she assimilates it at first, without subjecting it to a rigorous critical analysis, and she later distances herself to bring her poetic reasoning closer to more vitalist positions. On this journey of poetic reasoning, until it finds its definitive location, its metaphysical foundation of the analogy of novel characters as a representation of existential ethics is paradigmatic: in Ortega its development is insufficient, but she (more sensitive to literature) is capable of giving the metaphor more depth, with a bolder analysis, thanks to her understanding of the genre of the novel, which owes nothing to the theory of her master’s novel. She accepts Ortega’s premise that we are unfinished. But she takes the conclusions further to mark the terrain of her poetic reasoning, which rebels against the sacrifice of life to the being: Faced with life as a project, she understands, from Benito Pérez Galdós’ character Nina, that what we have to do to finish doing is not pre-determined. She rejects a programmatic life.

Sažetak
María Zambrano svoje pjesničko promišljanje temelji na koordinatama Orteginog vitalnog razmišljanja: ona ga isprva asimilira ne podvrgavajući ga rigoroznoj kritičkoj analizi, a poslije se distancira da bi ga više približila pozicijama vitalizma. Na tom putu poetskog promišljanja, sve dok ne nađe svoje konačno mjesto, paradigmatičan je njezin metafizički temelj analogije romanesknih likova kao reprezentacije egzistencijalne etike: kod Ortege je njezin razvoj nedovoljan, ali je ona (osjetljivija za književnost) sposobna dati metafori veću dubinu, uz hrabriju analizu, zahvaljujući njezinu razumijevanju žanra romana što ne duguje teoriji romana svoga učitelja. Ona prihvaća Orteginu premisu da smo nedovršeni. Ali ona daljnjim zaključivanjem označava područje svoga poetskoga razmišljanja koje se buni protiv žrtvovanja života biću: suočena sa životom kao projektom, ona shvaća, iz lika Nine Benita Péreza Galdósa, da ono što moramo učiniti nije unaprijed određeno. Ona odbija programiran, unaprijed određen život.