Self-Driving Vehicles, Autonomy and Justice

Tomislav Bracanović - Izvorni znanstveni članak

Autonomna vozila, autonomija i pravednost

Abstract
Self-driving vehicles, as it is widely believed, will need to be equipped with so-called ethics settings, reducing the fatalities in unavoidable crash situations. These ethics settings, as it is also widely believed, should be mandatory and impartially distribute fatalities between vehicle passengers and pedestrians, preferring the side where more lives can be saved. This paper criticizes both of these beliefs, focusing on the tension mandatory ethics settings are about to generate between values of autonomy and justice. The central argument is that mandatory ethics settings, as long as they rely only on the number of lives to be saved or sacrificed, fail to respect one elementary principle of justice (»equals should be treated equally and unequals unequally«) by disregarding some significant differences between self-driving vehicle passengers and pedestrians. After rejecting a possible reply to this argument (that mandatory ethics settings could also rely on certain qualitative features of participants in unavoidable crash situations), it is concluded that no generally acceptable normative solution to the ethics settings problem is likely and that technological approaches to reducing fatalities in traffic with self-driving vehicles should be preferred.

Sažetak
Samovozeća vozila, uvriježeno je vjerovanje, morat će biti opremljena takozvanim etičkim postavkama, čime će se smanjiti broj smrtnih slučajeva u situacijama neizbježnih sudara. Ove etičke postavke, također je uvriježeno vjerovanje, trebale bi biti obvezne i nepristrano distribuirati smrtne slučajeve između putnika u vozilu i pješaka, dajući prednost strani na kojoj se može spasiti više života. Ovaj rad kritizira oba ova vjerovanja, usredotočujući se na napetost koju će obvezne etičke postavke stvoriti između vrijednosti autonomije i pravednosti. Središnji argument je da obvezne etičke postavke, sve dok se oslanjaju samo na broj života koji će biti spašeni ili žrtvovani, ne poštuju elementarno načelo pravednosti (»jednake treba tretirati jednako, a nejednake nejednako«), zanemarujući neke značajne razlike između putnika u samovozećim vozilima i pješaka. Nakon odbacivanja mogućeg odgovora na ovaj argument (da bi se obvezne etičke postavke također mogle oslanjati na neke kvalitativne značajke sudionika u situacijama neizbježnih sudara), zaključuje se da nikakvo općeprihvatljivo normativno rješenje za problem etičkih postavki nije izgledno i da prednost treba dati tehnološkim pristupima smanjenju smrtnih slučajeva u prometu sa samovozećim vozilima.