Institucionalna religioznost i personalni indiferentizam

Orhan Jašić - Izvorni znanstveni članak
Bajram Dizdarević

Institutional Religiosity and Personal Indifference

Sažetak
U radu smo predstavili odnos između institucionalne i personalne religioznosti motreno iz muslimanske teološke perspektive, poslije čega smo naznačili ključne izazove koji su, posebno kod mlađih, vrlo slojeviti i koji trebaju ozbiljnu analizu. Između ostalog, riječ je o djelomičnoj institucionalnoj izmaknutosti, kao i o sve razvedenijoj interpretativnoj podlozi na koju su mlađi upućeni, uslijed čega oni teško da mogu razaznati odgovarajuću duhovno-intelektualnu nit koju bi trebali usvojiti. Također, vrijeme u kojemu živimo gotovo da podrazumijeva neprestane promjene, koje u biti zbore o dubljem nezadovoljstvu, uslijed čega je institucijski format samoga razumijevanja religioznosti često u potpunosti neatraktivan, ali, ipak ga je moguće premošćivati neposrednom upućenošću na one kojima se religijska poruka ili poduka upućuje, suživljavanjem s njima te neprestanim samoispravljanjem. To je jedan od načina da se mladim ljudima »pomogne«, ali i da se postigne institucionalna relevantnost i kredibilnost.

Abstract
The paper presents the relationship between institutional and personal religiosity from the perspective of Muslim theology after which the key challenges are specified which, particularly among the youth, are rather layered and require a thorough analysis. The paper deals with the partial institutional deviation and increasingly dispersed interpretative foundation to which the youth are directed, which is why they have little chance to recognize the appropriate spiritual and intellectual matter they should adopt. In addition, the time we live in sets constant changes as a default, the changes that essentially speak of a deeper disappointment, due to which the institutional format of the very understanding of religiosity is often completely inactive albeit possible to overcome by direct reliance on those receiving religious message or teaching, coexistence with them, and constant self-correction. It is one of the ways for »helping« young people while achieving institutional relevancy and credibility.